Vaktija

Pocetak Klanja se
Sabah
Iz. sunca
Podne
Ikindija
Aksam
Jacija
Džuma namaz na vrijeme!!!

Adresa

E-mail: IZBA/IGBA:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Imam:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Humanitarni fond:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Adresa:
Aarauerstrasse 57
CH-5036 Oberentfelden
Tel: +41 (0) 62 534 06 11
Nat: +41 (0) 77 463 60 82

 

Selamun alejkum i dobro nam došli na stranicu džemata IZBA/IGBA

Put iz Mekke

Svakodnevno pratimo situaciju problema sa muslimanskim prognanicima pa želim da o ovoj temi malo više razgovaramo, razmjenjujemo mišljenja i damo svoj doprinos za pomoć tim ljudima i stabilizaciju njihovog stanja onoliko koliko bi mi bili u stanju da utičemo.

 

Prije nekoliko decenija uživali smo u djelu Muhammeda Asada „Put u Mekku“ u kojem je na najslikovitiji način prikazao islam, njegove vrijednosti i potrebu ljudskoga roda za islamom. Pametni su ovo upijali a učeni su analizirali i prihvatali islam. Nemam tačnih podataka koliko je ljudi našlo spas u islamu nakon išćitavanja ovog djela ali je sasvim sigurno da je taj broj ogroman.

No, danas kada je čovjek uzletio na krilima tehnike, savladao mnoge, nekada nesavladive prepreke po pitanju komunikacije išćitavamo svakodnevno kako današnji muslimani napuštaju muslimanske države, odlaze od Mekke ka Zapadu da bi našli svoj smiraj i smisao života. Mi se nakratko začudimo jednom takvom trendu ali kada malo bolje i studioznije sagledamo situaciju, ti jadni ljudi nemaju izbora. Oni su nemoćni da zaustave rat, razaranja, netrpeljivost i podvojenost muslimanskog Ummeta. Oni su samo objekat koji trpi sve nabrojane musibete i došli su do kraja. Više nisu u stanju da trpe i da gledaju smrti u oči, onako nemoćni i da se uzdaju u Allahovu pomoć čekajući svoje ubice. Ne, oni moraju krenuti negdje. Zašto Evropa i zašto najčešće Njemačka? Odgovor nije težak:“Oni su također u svojim domovima imali pegle, mašine za pranje posuđa, mašine za pranje i sušenje veša, usisivače, miksere, fenove, makaze, mašine za šivenje, bušilice, brusilice, aparate za zavarivanje i mnogo drugih strojeva koji su došli upravo iz te „Truhle Evrope“ o kojoj su priučeni učenjaci već stotinu godina govorili na ovakav način. Ljudi vidješe da ta „Truhla Evropa“ nudi ljudskome rodu mnoga otkrića, dostignuća i pomagala pa se onda zapitaju:“Gospodaru naš, šta bi bilo još kada ta Evropa ne bi bila truhla“?

Ljudi krenuše ka Evropi da okuse malo mira i slobode iako je mi vrlo često vrijeđamo pa kažemo da je čovjek u Evropi zarobljen poslovima, hobijima, sistemom isl. Međutim, oni žele da u miru sjednu, popiju kahvu, da sa svojom porodicom večeraju a da ih niko ne granatira, ne protjeruje, siluje, ubija, kolje i zlostavlja. Spremni su da rade po dvije smjene samo da im je porodica na okupu i van životne opasnosti. I mi bi bili takvi da nas spopadne njihov hal i situacija u koju su dospjeli. Nemojmo ih kriviti. Imali smo mi rat i argument da mi nismo ništa krivi i želimo da nam svijet vjeruje. Zašto mi ne vjerujemo drugima?

Izvjesna Mersiha je pobjegla u Skandinaviju (valjda nije mogla dalje bježati) da se skrije od kame četničke. Gore se adaptirala, primila, asimilirala i sada bi ona sve izbjeglice vratila u ratna područja da ginu. Ona se spasila i sada bi potopila sve brodove koji voze izbjeglice na kopno. Koji primitivizam, egoizam i malograđanština. Ja bi joj odmah mijenjao ime ali ne znam koje bi joj odgovaralo za njen prazan karakter i ličnost. Možda bi se nula naljutila kada bi je tako prozvali.

Svakodnevno gledamo razne slike koje nekada ne smijemo dva puta pogledati a kamo li da to vide naša djeca. Nekada ne možemo zaustaviti suze i jecaje koji naviru ali i to brzo prođe. Nekako smo se navikli na stradanja pa me strah da smo i mi postali okrutni, zvjeri koje smatraju za normalno rastrgati čovjeka jer ih na to neka glad tjera. Bože dragi, čega li je ovaj svijet gladan? Da li će se nekada zasititi ili će to uraditi zemlja kada uđe na usta u kaburu?

Malo sam proputovao Asadovom literaturom u kojoj je iznio fenomenalne stvari i napisao knjigu koja će se stalno i opet čitaiti. Ovo pismo „Put iz Mekke“ će postati ibret muslimanskom Ummetu i generacijama koje će proučavati ovo naše vrijeme. Šta će oni pročitati o nama i našem vremenu? Kako će se zvati ta naša knjiga? Da li je to ova:“Put iz Mekke“ kroz koju će naučiti sav neuspjeh, razjedinjenost, neiskrenost, mržnju i netrpeljivost muslimana zbog koje su uništavani i lagahno brisani iz historije?

Danas rijeke muslimana iz Sirije, Šrilanke, Irana, Iraka, Afganistana, Pakistana, Libanona, Palestine, Egipta, Somalije, Kenije, Tanzanije, Sudana, Malija, Libije, Tunisa, Maroka, Alžira ali i Balkana, teku ka Zapadu. Sa sobom nose svoju vjeru, znanje, sposobnost, mladost, snagu, ljepotu i zdravlje. Oni i ne slute da će sve nabrojane blagodate deponovati u azilantskim centrima da bi im se radili „papiri“. Sa osmjehom na licu će ih dočekati Kršćani i Jevreji da im pruže svoje ruke i privuku ih k sebi kako bi ih zaštitili od vjere, kulture, civilizacije, tradicije, navika, naroda i istinskih zaštitnika. Za trenutak te ljude vidim kao uplašenu lanad koja bježe od udara groma i idu pravo na nišan ili zamku nasmijanog lovca koji svoju žrtvu već vidi u tepsiji kako se peče i zadovoljava njegove fizičke potrebe. Taj lovac nema milosti niti sažaljenja, on ide ka svome cilju. Svoju žrtvu mami u zamku kako bi je skrio od udara groma i to negdje u daljini a žrtva sva uplašena nemirno gleda u uči lovca. Ti pogledi se sudaraju a žrtva i ne sluti da se nije spasila. Tek sada nastupaju njeni problemi i nemoć da se odbrani.

Kada bi neko svjestan i uticajan prišao lovcu i naredio mu da žrtvu pusti na slobodu tada bi se sve muke završile. Još kada bi je nahranio i napojio onda bi situacija bila još bolja. Međutim, kada lovac i hrani to je zbog njegovog dobra a ne zbog dobra žrtve. Žalosno je to što čovjek pomaže čovjeku da bi ga iskorištavao a ne da bi ga pomogao. Ipak, razlika između životinja i ljudi mora postojati. Ukoliko je nema onda nema ni ljudstva, ni vjere, ni kulture niti opstanka.

Uplakana djeca, izmučene majke, starice i starci, izranjavani očevi i njihova braća umorno kroče i još se uvijek nadaju pravdi i sreći. Njihov opstanak je za njih najveća sreća a za osmjeh svoje djece i porodice su spremni na velike i neizmjerne žrtve. Čovjekov ponos je nešto što ga odslikava i daje mu njegov oblik. U ovakvim situacijama ljudi gaze i svoj ponos da bi zaštitili svoju nejač jer nemaju drugoga oružja. To od njih traže njihovi spasitelji. Otac pada na koljena običnom Evropskom soldatiću i ljubi mu vrhove ćizama samo da ga pusti da uđe u voz za Evropu, za obećanu zemlju. Ovaj nadmeno stoji iznad spuštene očinske glave, pogledom gazi njegov ponos, njegovu djecu, njegovu porodicu i suprugu kako bi još jednom dokazao svoju moć i moć svojih upravnika. Neznam iz koje kulturne baštine iskopaše ove herojske podvige?

Sretni su jer su stigli u Austriju, Njemačku, Švicarsku i druge Evropske zemlje i sada očekuju čudo da se desi o kojem se na medijima stalno pričalo a propaganda je objasnila da upravo ove zemlje vode računa o ljudima kao nigdje drugdje. Vide oni čiste ulice, zelenilo, travu, fontane, rijeke, jezera i ne mogu pronaći niti jednu grešku. Da, ovo je ono o čemui smo slušali. Kod njih ni pas ne može ostati gladan a kamo li čovjek. Zaista, ovo je jedna istina koju moramo priznati. Nećemo sada o tome koliko košta ta briga, taj zalogaj i kako se on u Evropi plaća.

Djeca su odmah pregledana i upućena u škole da uče jezik i da se obrazuju, kako muška tako i ženska djeca. Namjerno sjede izmješano kako bi se osjetio krik demokratije, pardon, demokracije. Odvode ih do kontejnera sa odjećom i daju im pravo da izaberu šta god im se svidi. Tu su hlače, suknje i suknjice, bikiniji, uske i providne bluzice, štiklice, sportska oprema i sl. Oni bi rado obukli svoju nošnju ali im to niko ne nudi niti će im kada ponuditi. Nema tu marama, hidžaba, dugih haljina i mantila ali šta ćeš, od koga je i dobro je. I kod njih se kaže:“Poklonu se ne gleda u zube“.

Ubrzo se kod njih nađu i osobe koje znaju arapski jezik kako bi ih posavjetovali kako će najbolje uspjeti u ovoj tuđoj državi. Nagovaraju ih da se obavezno odazovu na poziv crkve koja će im nedjeljom organizirati ručak i svakom djetetu dati još po pet franaka. Ništa ih ne košta da se odazovu a dobro se isplati. To nije sve. Ovdje je crkva jako uticajna pa kada vas vide da ste redovni, fini, kulturni i da učite jezik odmah će vlastima prenijeti da se papiri što prije urade. Uh, kada bi još malo počistili oko crkve i crkvenih prostorija i kada bi žene malo prebrisale one klupe u crkvi, malo podove pa sve do zvonika. Bolje je da se obuku „Evropski“ kako ovi ljudi ne bi primjetili njihovu pripadnost islamu koji u ovom dijelu svijeta nije baš pohvalan. Pa kako bi i bio kada se ratovi vode samo tamo gdje su muslimani. Vala i mi bi tako mislili da smo na njihovm mjestu. Kada dobijete papire onda je slika drukčija. Tada ćete imati svoje stanove, moćićete putovati, raditi, ići na odmore i sebi kupovati sve što poželite. Djeca će završiti škole i postati pismeni u ovoj zemlji i krize neće biti. Posebno su Arapkinje cijenjene u ovom društvu. One mogu vrlo brzo napredovati u medijima, uglednim firmama jer one već govore Engleski i Francuski jezik zbog kolonijalne podređenosti a kad još nauče njemački onda mogu da se i politički angažiraju. Mogu nastupati i u crkvenim horovima za vrijeme njihovih praznika koji su vrlo öesti. Ma to je uspjeh neviđeni. Nema kraja. Samo snovi iz snova i sve tako ispočetka.

Kako je ovo sve lijepo poredano i izrečeno. Kako je sve ovo merhametli i nježno. Srce mora da zadrhti a oči da zarose. Ovako nešto nikada nismo doživjeli u našoj domovini. One prodane duše od kraljeva i vladara su nas zatupile i ugnjetavale pa sad tek osjećamo i naziremo sreću i blagostanje. U kuću nam sada dolaze i nemuslimani. Pa šta? Šta je u tome problem? Nekada su nam dolazili samo muslimani pa smo morali bježati ispred njihovih cijevi. Ovi ljudi su veoma dobri. Oni nas gledaju kao svoju djecu (na početku izbjeglice ne znaju koji je odnos roditelja i djece ovdje) i tako nas osjećaju i paze. Njima se nema šta reći. Ma vala su bolji mnogo nego naši muslimani. Svako zlo je došlo od muslimana a ovi ljudi nam samo dobro čine.

Knjiga se nastavlja pisati s vremenom koje protiče. Ljudske su oči uprle poglede tamo gdje im se nudi spas umotan u najljepši papir za umotavanje poklona. Kutija je spremna, umotana i ukrašena a mašna se na njoj viori i šušti. Dolazi uskoro vrijeme da se pokloni otvore pa da im se divimo i plačemo od (ne)sreće.

Bože, daj mi snage da pomognem nevinim žrtvama pa makar na predstojećim stranicama ove knjige ako već ne mogu da im fizički budem od pomoći. Bože, ujedini nas u dobru i spasi nas zla koje se nadvija nad Ummetom dok mi plovimo dubokim snom a naša se lađa primiče oštrim hridinama. Bože, pokloni nam spas. Amin

Aktuelno

Tribina


Petak poslije jacije namaza

Slijedi

Ramazanski Bajram

04.06.2019 - 06:13 sati

Countdown
završen

Login za članove